Suradnja PŠVP i Gimnazije M. Marulića


Ime projekta smislili smo lako, imena timova još lakše… Zapravo, kada sada malo bolje razmislimo, ne možemo se sjetiti ni jednoga problema vrijednoga spomena. Valjda je to tako kada nešto radite srcem.
Kada je početkom 2016. godine HEP raspisao Javni natječaj za dodjelu donacija udrugama, klubovima i ustanovama Svjetlo na zajedničkom putu, malo tko od nas je i slutiti mogao u kakvu će se prekrasnu suradnju razviti naše, tada još malene, ideje; kakvim će svjetlom zasjati. Potaknuti željom da prošlogodišnja suradnja s hrvatskom nacionalnom manjinom, koja se školuje u Gimnaziji Svetozara Markovića u Subotici, ne bude jedina takve vrste, počeli smo smišljati gdje još pronaći Hrvate, kako još proširiti vidike našim učenicima, kako se još bolje povezati s našima koji žive izvan Hrvatske.
I jednog sunčanog (možda i kišnog, tko bi pamtio takve banalnosti) popodneva, na ležernoj kavi u pauzi između dvaju nastavnih sati, mala je ideja postala malo veća: Zašto se ne bismo povezali s vašima?, upitali smo kolegu rodom iz Hercegovine. Zašto ne bismo učenicima pokazali da smo svi mi i naši i vaši, zašto ne bismo napravili jedan malen korak na putu prema rušenju predrasuda?
Nadasve stručan tim, profesori Pere Markić, Henrieta Barbarić, Sanja Benaković i Nikolina Raguž, već idućega dana prionuo je ispunjavanju papirologije. Trebalo je sve te ideje u našim glavama verbalizirati; trebalo je sve želje i emocije prilagoditi administrativnom stilu uvjeta natječaja, a potom držati fige da će i drugi prepoznati naš entuzijazam i kvalitetu projekta. Pritom je nemoguće ne zahvaliti našemu ravnatelju, gospodinu Zlatku Stiću, što nas je pratio svojom podrškom od ideje do realizacije projekta.
Dođi, vidi, pobijedi
Da bismo i financijski mogli realizirati sve što smo zamislili, za pomoć smo se obratili Gradskom uredu i MZOS-u. Zahvaljujući njihovim i donacijama HEP-a, mogli smo početi razrađivati sve točke našega plana.
Kada osmišljavate putovanja s učenicima, želja vam je da, uz sve ono što njih obraduje kada im kažete da su odabrani za suradnju, a to su druženje, nekoliko dana bez roditelja i sklapanje novih prijateljstava, uspijete djelovati didaktično. Valjda je to neka profesionalna deformacija nas nastavnika. S obzirom na to da smo predvidjeli gomile sadržaja, a da većina naših učenika nikada nije bila u Hercegovini, kviz, kao već više puta dokazan omiljen način provjere znanja, nametnuo se sam od sebe. Dođi, vidi, pobijedi u kvizu; vaši će postavljati pitanja, naši će odgovarati. Vaši će im sigurno šaptati pa će zapravo vaši biti naši… Treba li eksplicitnije objašnjavati ideju? A među našim učenicima isto ima Hercegovaca – ma gdje možeš pronaći zanimljivije timove!
Prvo stajalište – Gimnazija Marka Marulića
Na put smo krenuli u već napisanom sastavu, uz dodanu stratešku pomoć profesorice Zdenke Burde, predsjednice školskoga odbora, i profesora Ivana Benića, našeg neslužbenog vodiča bez kojeg sati provedeni u autobusu ne bi bili ni upola zanimljivi.
Jedva da smo stigli otvoriti oči uspavani umirujućom noćnom vožnjom, a već smo se nalazili u Tomislavgradu, u prekrasnom dvorištu Gimnazije Marka Marulića. Čini nam se da je, možda, nešto malo padala kiša (ali tko bi pamtio takve banalnosti). Ispred škole dočekali su nas profesori i ravnatelj, gospodin Ante Kutleša, a naši su učenici s nestrpljenjem očekivali vidjeti lica učenika s kojima će provesti sljedeća tri dana. Na ulazu u dvoranu u kojoj su za nas pripremili domjenak, njih dvadesetero, deset s jedne, a deset s druge strane, stajalo je i pružalo nam stisak ruke za dobrodošlicu. Već taj prvi znak pažnje oborio nas je s nogu. Još je ljepše bilo gledati kako su samo brzo naši učenici ostvarili komunikaciju s njihovima, kako su dogovarali tko će kod koga spavati, napravili stotine selfija, razgovarali kao da se znaju odmalena!
Uvijek je zanimljivo vidjeti kako izgleda neka druga škola, kao građevina, a još zanimljivije vidjeti kako ta Škola, kao svi njezini zaposlenici, živi. Obogaćeni novim idejama, nevoljko smo napustili tople prostorije škole te sa Školom, poslužit ćemo se namjerno metonimijom, nastavili naše upoznavanje Hercegovine.
S Tugom i Bugom na Buškom jezeru
Prema narodnoj predaji, koja se temelji na podacima koje je 949. godine u svom De administrando imperio (O upravljanju carstvom) zapisao bizantski car i pisac Konstantin Porfirogenet, Buško blato (danas jezero) dobilo je naziv po legendarnoj hrvatskoj kraljici Bugi. Ona je, sa sestrom Tugom i petoricom braće, u 7. stoljeću dovela sedam hrvatskih plemena iz njihove zakarpatske postojbine. Buga je za prebivalište svojih suplemenika izabrala upravo prostor Buškoga blata. I mi smo željeli vidjeti to posebno jezero, a u toj nas namjeri nije uspjela spriječiti ni kiša koja je počela padati sve jače. Za divno čudo, kada smo stali na vidikovcu da bismo napravili nekoliko dobrih fotografija za naše Facebook, Instragram i ine profile, kiša je prestala, a sunce je obasjalo naša nenaspavana lica. Ako to nije malo dnevno čudo, ne znamo što jest.
Nakon što smo ovjekovječili ove trenutke, uputili smo se prema crkvi sv. Ilije, a zatim u nismo propustili ni pogledati njihovu etnografsku zbirku u muzeju. Uz nošnje i nakit, u zbirku se prikupljaju i bosanskohercegovačke čipke, ali i čipke iz raznih zemalja Europe. Do sada su prikupljene čipke iz Hrvatske, Slovenije, Italije, Mađarske, Slovačke, Poljske, Francuske, Malte, Cipra, Španjolske, Belgije, Irske i Engleske. Bez riječi nas je ostavilo ovo nevjerojatno etnografsko bogatstvo, a dojmu je svakako pridonio i svećenik svojim vodstvom.
U povratku smo svratili u muzej Fra Jozo Križić u Tomislavgradu čijih je pet zbirki, arheološka, sakralna, etnološka, etnografska i afrička s dijelom filatelije i numizmatike, bila prava kulturna doza za ovaj dan.
Željni odmora i sna, učenici su se sa svojim novim prijateljima uputili njihovim obiteljima, a nastavnici u hotel Tomislav želeći skupiti energiju za nadolazeće dane.
Ne zaboravite ramsku tragediju!
Idućega dana odlučili smo posjetiti obale još jednoga jezera, onoga na rijeci Rami. Takve prirodne ljepote malokoga ne ostave bez riječi. Jednostavnost netaknutog, nedirnutog, nezagađenog rukom čovjeka. Mir, predanost divljine ljudima. Znali smo da će nam o povijesti ovoga mjesta najbolje ispričati franjevci iz obližnjega samostana u Šćitu. I bi tako. Jedan nam je fratar otkrio sve tajne, a bez riječi su nas osobito ostavila umjetnička djela u dvorištu samostana. Nove društvene prilike i neprilike rata otvorile su i desetljećima staru tabu temu, onu o tragediji koja se dogodila ramskim Hrvatima i Muslimanima 10. listopada 1942. kada je, doslovce na kućnom pragu, pobijeno oko 1000 nenaoružanih civila. Svojevrstan projekt Ramski križ, započet 1990. godine, napredovao je postupno uz mučna pitanja kako križu, univerzalnom simbolu mučeništva, dati i dodatno značenje ove tragedije, dok nije 1996. postavljen kao odljev u bronci 4m visok, 2 tone težak; rad akademskog kipara Mile Blaževića.
Bilo bi nepravedno ne spomenuti i Posljednju večeru Kuzme Kovačića, djelo u koje se možete uklopiti jer je jedno mjesto na toj večeri upražnjeno; djelo dijelom kojega možete postati, ako imate hrabrosti stati rame uz rame Judi, apostolu koji je Krista izdao za trideset denara.
Svoje je vodstvo ovaj simpatičan fratar završio riječima: Vidite, mi smo vam fratri, zapravo, feministi. Naša čitava vjera temelji se na tri žene: Ramskoj majci, Majci Božjoj i Divi Grabovčevoj. S knedlom u grlu, u mislima smo prevrtali teške riječi ove priče: Diva Grabovčeva bila je djevojka iz hrvatskoga naroda, rimokatoličke vjere, koja je živjela u 17. stoljeću za vrijeme turske vladavine. Mladi Tahir-beg Kopčić svakako je htio imati Divu za ženu. Lijepo ju je zaprosio, kada je imala dvadesetak godina, ali ona je odbila uz suglasnost svoje obitelji. Zatim je beg poslao svoje pomoćnike da zaprose Divu u njegovo ime. Ona je ponovno odbila i čvrsto je bila pri svojoj odluci te pobjegla u planine. Tahir-beg Kopčić ipak ju je pronašao, napao i ubio nožem.
Svoj smo obilazak Šćita završili u prekrasnom muzeju postavljenom u starom samostanu. Ta građevina jedina je takve vrste u BiH iz vremena turske vladavine, sagrađena 1857. godine. U ovom etnografskom muzeju predstavljen je život stanovnika ramskoga kraja. Puni dojmova napustili smo Ramu te se uputili u Mostar.
Ako daš dovoljno novaca, skočit ću!
Grad je ime dobio po čuvarima mostova (mostarima) na obalama rijeke Neretve. Ubraja se u jedan od najljepših gradova u Bosni i Hercegovini. U njemu se nalazi Stari most koji se, zajedno sa starim gradom, od 2005. godine nalazi na popisu zaštićene kulturne baštine UNESCO-a. Naravno da nam je, osim nezaobilaznih ćevapa, glavna atrakcija bio upravo on – most, a još više mladići koji su šetali po njegovu rubu te se svaki čas činilo da će ili pasti ili skočiti. Ubrzo smo shvatili o čemu je riječ – ako skupi dovoljno novaca od rijeke znatiželjnih turista koji su ga okružili, skakač će skočiti. Već gotovo da smo svi odustali, ruke su nas zaboljele od držanja mobitela u položaju za snimanje, kada se mladić zaista odvažio skočiti! Rijetki su među nama imali sreću i uspjeli i digitalno zabilježiti ovaj trenutak – ostali ćemo ga pamtiti, ako se nismo baš taj tren okrenuli u potrazi za ćevapima koji su se činili realnijima od skoka s toga visokoga mosta.
Mnogo odmorniji no prethodnoga dana, a ipak, bila je i subota, ovu smo noć odlučili malo istražiti noćni život Tomislavgrada. I možemo vam reći – nije nas razočarao! Za svakoga se našlo ponešto. Zavoljeli smo taj grad koji ime duguje kralju Aleksandru I. Karađorđeviću, koji je 1925. obilježio 1000. obljetnicu stvaranja hrvatskoga kraljevstva tako što je Duvno, što je stari naziv za Tomislavgrad, nazvao po hrvatskom kralju Tomislavu, za kojeg se tradicionalno smatra da je okrunjen upravo na Duvanjskom polju 925. godine.
Mjesto molitve i pomirenja
Idućega jutra, ujedno i zadnjega dana našega putovanja, ispred hotela Tomislav oprostili smo se sa svojim domaćinima. Bilo je prekrasno gledati učenike kako provode duge trenutke u zagrljaju sa svojim novostečenim prijateljima. Nema dovoljno riječi kojima bismo, i roditeljima i učenicima, i nastavnicima i ravnatelju, i voditelju našega projekta, prof. Peri Markiću, mogli zahvaliti za sve što su nam omogućili u protekla dva dana. Nadamo se da će neki od ovih redaka to učiniti umjesto nas.
Fizički već dobrano iscrpljeni, nedjelju smo odlučili provesti u Međugorju, mjestu na kojem smo mogli, možda, bar dio nas, duhovno se obnoviti. Neki nikada neće zaboraviti naporno uspinjanje na brdo ukazanja, a drugi pak ispijanje kava u brojnim okolnim kafićima. Ruksake pune hrane koje su nam obitelji spremile za put odlučili smo doista i sačuvati za put pa smo na ručak stali u Herceg etno selu Međugorje. Prekrasna priroda i restoran s izvrsnom hranom za zaista malo novaca učinili su da zaboravimo na umor. Možda nam je baš zato napamet pala pomalo neobična ideja: zastati u obližnjem šipražju da bismo nabrali divljih šipaka! Neki su to u šali nazvali napadom purgera na hercegovačko prirodno bogatstvo, ali, napad ili ne, ovaj je pothvat bio svakako jedan od uzbudljivijih događaja cijeloga putovanja – ako je uopće moguće izdvojiti najuzbudljiviji.
I na kraju – kviz
Čovjek bi, nakon svega opisanoga, mogao zaključiti da ćemo povratak kući provesti spavajući, ali ne, nije to u duhu Prelogovaca. Naoružani pitanjima koja su smišljali u sitne noćne sate prethodnoga dana, nastavnici su učenike podijelili u timove te krenuli s provjerom. Koji je stari naziv grada Tomislavgrada? Koje tri žene čine temelj franjevačkoga vjerovanja? Koliko je visok most u Mostaru? Koji su nastavnici PŠVP-a rodom iz Hercegovine? samo su neka od pitanja na koja su učenici odgovorili iznad svih naših očekivanja! Članovi najbolje ekipe za nagradu su dobili Prirodoslovno-povijesnu monografiju općine Tomislavgrad, a članovi svih ostalih ekipa, tek za po pola boda lošijih, zbirku kratkih priča Berislava Juriča Naspavani psi laju.
Pitanje je koliko je čitatelja, zbog dužine prvenstveno, došlo s čitanjem do kraja ovoga članka, a ipak, toliko mnogo toga nije napisano! Nije lako skupiti sve dojmove s ovoga putovanja. Nije lako ni pretočiti ga u ostvarene ishode za pisanje izvještaja projekta. Ništa lakše nije bilo ni nadoknaditi neprospavane noći. Je li vrijedilo? O tome više govore nova prijateljstva. Nove emocije. Nova životna iskustva. Ispunjenost bića.
Jest, valjda je to tako kada nešto radite srcem.
Henrieta Barbarić, prof. hrvatskoga jezika
Pere Markić, prof. tjelesne i zdravstvene kulture

15267700_1189754497771136_8549885968434492332_n