Sjećanje na Jozu Mašića (13.11.1956. – 9.1.2017.)


”Ljudi su poput tica: izlegu se, prolete, polete, lete,lete…, spuste na neku granu, proskakutaju po zemlji, a onda nestanu bez jednog, bez oba krila i u ustima (u kljunu) im ostane pokoje zrno ječma ili pšenice, a oni zakovrnu glavama i – nestanu.
Ptice su kao ljudi: rode se, prohodaju, proskakuću, penju se na stijenje, na litice, na drveća i na koncu skončaju na nekoj kamenoj ploči, u rascjepu ili na grani.
Ni ljudi ni ptice ne znaju što to čine i kako će se i kada njihov put okončati. Tanki su i slabašni tragovi što ih ostavljaju za sobom, a sve što ostave, ma koliko vrijednim držali, ako išta zemlja sačuva, tek je blijedi i slabušni znak, znamen koji svjedočio kako je sve prolazno…Tako je i sa sjećanjem: živi negdje zakopano, nevidljivo, dok jednoč ne izroni, pojavi se jasno i u obrisu za koji nismo znali da može postojati.”

(Ljudi i tice, J.Mašić)

Neka ti Gospodin podari vječni mir.